Apartheid u Južnoj Africi: Sve što biste trebali znati

Što je apartheid?

Apartheid je afrička riječ koja znači odvajanje ili doslovno odvojenost. U engleskom je to počelo značiti svaki zakonski odobren sustav rasne segregacije ili politiku diskriminacije na temelju rase. Apartheid su nakon Drugog svjetskog rata razvile Nacionalna stranka kojom su dominirali Afrikaneri i organizacije Broederbond, a prakticirao se iu jugozapadnoj Africi u mjestu koje je na kraju postalo država Namibija. Afrikaneri su bili bijeli Južnoafrikanci čiji su preci bili Nijemci, Belgijanci, Hugenoti (Francuzi) i uglavnom nizozemski kolonisti. Tijekom apartheida u Južnoj Africi, prava većinskog crnog stanovništva Južne Afrike bila su ograničena, a nadmoć bijelaca i vladavina afričke manjine su zadržani.

youtube

Kako je sve počelo

Nakon što je Nacionalna stranka došla na vlast u Južnoafričkoj Republici 1948., odmah su uspostavili vladu kojom su dominirali bijeli, provodeći postojeću politiku rasne segregacije pod sustavom vladavine poznatim kao Apartheid. Donošenjem zakona o apartheidu u Južnoj Africi 1948., rasna diskriminacija je institucionalizirana. Rasni zakoni dotakli su svaki aspekt ljudskog postojanja i društvenog života, uključujući zabranu braka između nebijelaca i bijelaca, potpuno odvajanje crnaca od bijelaca u smislu stambenih područja, škola, bolnica, trgovina, prijevoznih sredstava, autobusnih stanica, ulaza i izlazni putevi na mjestima i sankcioniranje poslova samo za bijelce.

Apartheid je u Južnoj Africi trajao od 1948. do 1994. (46 godina). Godine 1950., Zakon o registraciji stanovništva zahtijevao je da svi Južnoafrikanci budu rasno klasificirani u jednu od tri kategorije: ' bijelo crno' (Afrički) , ili 'u boji' (mješovitog porijekla). Obojena kategorija uključivala je glavne podskupine Indijaca i Azijata. Klasifikacija u ove kategorije temeljila se na izgledu, društvenoj prihvaćenosti i podrijetlu. Godine 1951. ideja o domovini uvedena je u Zakonu o vlastima Bantua, uspostavljajući temelj za etničku vladu u afričkim rezervatima. Domovine su osnovane kao neovisne države u koje je vlada dodijelila svakog Afrikanca u skladu s podacima o podrijetlu pojedinca (za koje se često pokazalo da su netočni). Pod apartheidom je 13 posto zemlje bilo rezervirano za crnačke domovine, relativno mali iznos u usporedbi s ukupnim stanovništvom, i općenito u ekonomski neproduktivnim područjima zemlje. S ovom idejom, sva politička prava, uključujući pravo glasa, koja su imali Afrikanci, bila su ograničena na dodijeljenu domovinu. Ideja je bila da ti Afrikanci budu građani domovine, gubeći svoje južnoafričko državljanstvo i bilo kakvo pravo sudjelovanja u južnoafričkom parlamentu koji bi i dalje imao potpunu neizravnu dominaciju nad domovinama. Od 1976. do 1981. stvorene su četiri takve domovine, denacionalizirajući devet milijuna Južnoafrikanaca. A oni koji žive u domovinama trebali su putovnice za ulazak u Južnu Afriku i tako postali stranci u vlastitoj zemlji. Zakon iz 1956. dopustio je Obojeni birati četiri bijelca u parlament, no zakon iz 1969. ukinuo je ta mjesta i skinuo ih Obojeni njihovog prava glasa. Budući da Azijatima nikada nije bilo dopušteno glasati, to je rezultiralo time da su bijelci bili jedina skupina s pravom glasa.

financiagazette

Strahote i okovi apartheida

Apartheid je izazvao značajan unutarnji otpor i nasilje, te trgovinski embargo protiv Južne Afrike. Aparthejd je imao najnepovoljniji učinak na žene jer su bile izložene i rasnoj i spolnoj diskriminaciji. Posao je često bilo teško pronaći. Mnoge crne i obojene žene radile su kao poljoprivredne ili kućne radnice, ali plaće su bile izuzetno niske, ako su uopće postojale. Djeca su patila od bolesti uzrokovanih neuhranjenošću i sanitarnim problemima, pa su stope smrtnosti bile visoke. Kontrolirano kretanje crnih i obojenih radnika unutar zemlje razdvojilo je članove obitelji jedne od drugih jer su muškarci obično radili u urbanim središtima dok su žene bile prisiljene ostati u ruralnim područjima.

Godine 1953. donesen je Zakon o javnoj sigurnosti i Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona. To je omogućilo vladi da proglasi stroga izvanredna stanja i poveća kazne za prosvjede protiv ili podršku ukidanju pokrenutog zakona. Takve su kazne bile stroge i izricane su čak i nenasilnim političkim prosvjedima, a kretale su se od novčanih kazni do mučenja. U to vrijeme svatko je mogao biti pritvoren bez saslušanja do 6 mjeseci. Tisuće ljudi umrlo je u pritvoru često nakon nehumanih djela mučenja. Oni kojima je suđeno osuđeni su na smrt, protjerani ili doživotno zatvoreni, poput Nelsona Mandele. Bilo je tako užasno da su crnci bili izloženi najgorem neljudskom tretmanu od bijelaca. Divljim psima bilo je dopušteno da na komade trgaju one koji su priješli teritoriju.

Kraj apartheida

Pokret protiv apartheida (AAM), izvorno poznat kao Boycott Movement, bila je britanska organizacija koja je bila u središtu međunarodnog pokreta koji se protivio južnoafričkom sustavu apartheida i podržavao nebijelce u Južnoj Africi. Godine 1990. predsjednik Frederik Willem de Klerk započeo je pregovore o okončanju apartheida. Niz pregovora održan je između 1990. i 1993. i jednostranim koracima vlade de Klerka, apartheidu je došao kraj. Pregovori su započeli sastankom između Afričkog nacionalnog kongresa i južnoafričke vlade 4. svibnja 1990. u predsjedničkoj rezidenciji Groote Schuur, tijekom kojeg je postignut konsenzus u 3 točke. Dana 6. kolovoza 1990. južnoafrička vlada i Afrički nacionalni kongres proširili su konsenzus kako bi uključili nekoliko novih točaka. Dana 14. rujna 1993. potpisan je Nacionalni mirovni sporazum i to je dovelo do službenih pregovora.

Čovjek, Nelson Mandela

Nelson Mandela protagonist je oslobađanja Južne Afrike od apartheida. Afričkom nacionalnom kongresu pridružio se dvije godine nakon što je završio fakultet. Isprva se zalagao za nenasilni otpor apartheidu. No promatranje brutalnog potiskivanja prosvjednika od strane bijele vlade natjeralo je Mandelu da promijeni svoj stav. Napustio je svoj nenasilni stav nakon što su vladine trupe ubile 69 crnih prosvjednika u Sharpevilleu 1960. Njegovi prosvjedi su ga doveli u zatvor 1963. godine i osuđen je na doživotni zatvor. No čak iu ćeliji, Mandela je zadržao svoje dostojanstvo i smisao za humor. Ruka sudbine se okrenula jer je pušten 27 godina kasnije, u veljači 1990. godine.

Utjecaj Mandelinog oslobađanja odjeknuo je diljem Južne Afrike i svijeta. Nakon govora pred mnoštvom pristaša u Cape Townu, gdje je obećao nastavak borbe, ali je zagovarao mirne promjene, Mandela je svoju poruku prenio međunarodnim medijima. Nakon što je premijer de Klerk pristao na demokratske izbore za zemlju, Sjedinjene Države ukinule su sankcije i povećale inozemnu pomoć, a mnoge američke tvrtke koje su se dezinvestirale 1980-ih vratile su se novim ulaganjima i zajedničkim pothvatima.

Konačno, 10. svibnja 1994., Mandela je prisegnuo kao predsjednik Južne Afrike. Uspostavljena je Vlada nacionalnog jedinstva.